Povodom dana anđela, druga istinita priča: Majka bez djeteta

Datum objave: 27. 5. 2017.

U nastavku obilježavanja mjeseca podizanja svijesti o gubitku bebe tijekom trudnoće i na porodu, prenosimo životnu priču jedne majke koju je gubitak bebe na porodu odveo do životnog poziva. Svoju djevojčicu nikada nije dobila priliku dojiti, uspavati, gledati kako raste i postaje ženom, ali je ljubav koju je čuvala za nju prenijela na stotine druge djece.

“Odrastanje mi je doista bilo divno. Dolazim iz obitelji pune ljubavi, imam divne roditelje i prijatelje. Diplomirala sam među najboljima na godini, ostvarila sam zavidne sportske rezultate i uspjela dobiti odličan posao čim sam završila faks. Sve u svemu, imala sam sve i život se činio prilično laganim.

Stvari su postale još bolje kada sam par godina kasnije upoznala ljubav svog života i odlučila se udati za njega. Moje je vjenčanje bilo kao iz bajke, sa prelijepim djeverušama, najljepšom haljinom i savršeno sunčanim popodnevom idealnim za ceremoniju na otvorenom, uz pogled na plažu.

Nisam imala pojma da je moj savršeni život, savršeni planovi i savršena trudnoća samo plod mojih snova”, prepričavla je ova majka za chabad.org.

U nastavku potresne ispovjedi priznala je da su ona i suprug već na medenom mjesecu počeli raditi na bebi, no ništa se nije dogodilo. Godinu, dvije, tri, četiri, pet… Obišli su sve moguće liječnike i napravili sve moguće testove – bili su zdravi, sve je bilo u redu, osim što nije bilo bebe.

“Moj je suprug bio pun podrške i teško je to i sam podnosio, ali nitko tko nije prošao tu bol kada svakoga mjeseca iznova dobijete mjesečnicu, a sanjate trudnoću, ne može to uistinu pojmiti. Gledati tu okrutnu, neizbježnu krv koja me podsjećala uvijek iznova da nema bebe…”, prisjetila se. Čudo se dogodilo tek šest godina kasnije, a oboje su bili izvan sebe od sreće.

Iz tjedna u tjedan primjećivala je nove promjene na svome tijelu.

“Najprije sam postala osjetljiva na sve, a onda se napokon pojavila mala izbočina moga trbuha. Sve mi je smetalo oko struka. Bila sam zaljubljena u moju bebu i u samu trudnoću. Svakoga sam se jutra budila s osmjehom, toliko zahvalna na prilici da nosim ovo dijete. Već smo odabrali ime, bacila sam oko na kolica koja sam htjela i točno sam znala gdje otići u shopping robice”, prepričala je.

Trudnoća joj je bila savršena: zdravo se hranila, tjelovježbom se bavila po preporuci liječnika, dobro je spavala i unosila dovoljno vitamina. Liječnički pregledi bili su savršeni, a kada su prvi put čuli otkucaje bebinog srca, oboje su plakali. Pročitali su sve moguće tekstove i knjige o porodu i prvim mjesecima s bebom, naučila je sve medicinske termine i pronašla je sjajnog liječnika. Obitelj im je bila pri ruci, spremna priskočiti i pomoći čim mama i beba stignu kući.

“Znala sam da većina majki ne rodi na sam termin, tako da me šokiralo kada mi je vodenjak pukao upravo na dan termina. Moj se suprug šalio da je malena već na mene – uvijek točna i organizirana. Čekali smo dok trudovi nisu bili u razmaku od pet minuta, a zatim krenuli u bolnicu. Sve se činilo rutinski, sve je bilo u redu, porod je polako tekao. Sestre su bile drage i pune podrške, bila sam osam centimetara otvorena kada su krenule provjeriti otkucaje bebinog srca. Činilo se da s uređajem nešto nije u redu, jer nikako nisu mogli pronaći otkucaje srca. Pokušale su nekoliko puta prije nego im se panika počela pojavljivati na licu.

Mirna i sigurna okolina odjednom je postala dramatična. Počela sam plakati i moliti se, ne znajući što se događa. Odveli su me na odjel kirurgije, na hitan carski rez. Nije bilo mnogo vremena za objašnjavanje, ali bilo je jasno da moraju hitno izvaditi bebu.

Nisam osjećala nikakvu bol, iako to nije imalo mnogo smisla budući da nije bilo mnogo vremena da anestezija počne djelovati. Ali i da me bolilo, ne bi me bilo briga, jer sve što sam htjela je da moja malena djevojčica bude živa i zdrava.

Moj je suprug stajao u kutu i plakao, znajući da mora biti jak za mene, u strahu da to neće moći. Liječnici su me otvorili i počeli vikati jedan na drugoga, spominjući pupčanu vrpcu. Kao u magli gledala sam kako odmotavaju pupčanu vrpcu omotanu oko vrata moje bebe. Vidjela sam je, ali je nisam čula. Nikada nije zaplakala.

Čekala sam da pupčanu vrpcu potpuno uklone jer sam bila sigurna da je ona spriječava da zaplače. Nitko to tada još nije sigurno znao, no pupčana vrpca je bila toliko jako omotana oko njenog malog vrata, da ju je ugušila. Moje djevojčice više nije bilo.

Nitko mi nije morao reći što se dogodilo, njihove suze su sve rekle. Liječnici su plakali dok su mi objašnjavali da se pupčana vrpca najprije omotala oko bebinog vrata, a zatim snažno zategnula dok se beba spuštala u porođajni kanal. Ništa nisu mogli učiniti. Ništa nisam mogla učiniti.

Pitali su me želim li uzeti je u naručje. Jesam. Oboje smo. Sestre su je okupale i savršeno umotale, toliko nježne i pune ljubavi. Dali su mi moju kćerkicu, mirnu i prelijepu, kao da spava.

Ostali smo sa našom curicom neko vrijeme, ljuljajući je u naručju i plačući. Bila je savršena. Apsolutno savršena. Sve na njoj je bilo savršeno, od sićušnih prstića na nogama do sićušnih prstića na rukama. Bila je točno onakva kakvom sam je zamišljala. Osim što nije bila živa…”, zaključila je ova majka svoju potresnu ispovjest.

Svoju prvu i jedinu kćerkicu nazvali su Bracha, što znači “blagoslov”.

“Unatoč svoj boli, ona je doista za nas bila blagoslov i molili smo da naše putovanje započeto njome bude početak budućih blagoslova. Kada smo osjetili da je vrijeme za oproštaj, poljubila sam je i predala sestri. Ne mogu to objasniti, ali nisam bila histerična. Bila sam slomljena, ali ne na destruktivan način. Bizarno, osjećala sam da je moje vrijeme s Brachom bilo ispunjeno. Duboko u sebi, osjećala sam da je živjela točno onoliko koliko je bilo potrebno. I iako je to bilo najbolnije iskustvo koje sam ikada doživjela, osjećala sam da se blagoslovljeno što sam imala priliku nositi je pod svojim srcem, voljeti je i živjeti za nju tih devet mjeseci. Osjećali smo se blagoslovljeno jer smo je imali priliku vidjeti, držati je u naručju i reći joj koliko je volimo.

Najneobičniji dio je taj što naša snaga nije došla iz nas. I moj suprug i ja imali smo osjećaj da je Bracha uz nas i da nam pomaže u ovom teškom trenutku, da je ona odgovorna za našu snagu. Dok je moj prvi poriv bio provesti sljedeće godine u krevetu sažalijevajući se, Bracha je odlučila dati mi smisao i odgovornost za koju nisam ni znala da ih imam.

Nekoliko dana kasnije napustila sam bolnicu, majka bez djeteta. Ali budući da sam bila majka, bila sam ispunjena ljubavlju, strašću i nježnošću koje sam imala potrebu podijeliti. Osjećala sam da moram pronaći dijete ili djecu s kojima bih ih podijelila.

Osjećala sam da, kada sam već morala doživjeti takvo iskustvo, to mora biti s dobrim razlogom. Ipak, nikada više nisam uspjela ostati trudna. Bracha je, umjesto toga, ostala kao naš vječni podsjetnik da se uvijek moramo nadati, ali i da nadu moramo pružiti drugima”, rekla je ova hrabra majka.

Ona i njen suprug su Židovi, a ovo im je iskustvo učvrstilo vjeru i dodatno ih povezalo, ali i ponukalo da se više uključe u zajednicu i pomognu djeci bez roditelja. Obratili su se lokalnom rabinu za pomoć, a on ih je uputio na organizaciju koja je skrbila o djeci koja su ostala bez roditelja, ili pak čiji roditelji o njima nisu mogli skrbiti.

“Tjedan dana kasnije, dobila sam posao i radila sam s bebama. Moje je puno radno vrijeme bilo posvećeno tim dragocjenim dušama, hranjenju, kupanju, igranju – ljubavi prema njima. Nikada neću zaboraviti prvi put kada me je jedan od mališana nazvao mamom. Krenula sam ga ispraviti, ali sam se zaustavila. Jer, za njih sam doista i bila mama. Za mene, oni su bili moja djeca. Nisam ih rodila, ali sam im pružila sigurnost, ljubav i skrb koju bih bila pružila mojoj Brachi. A Bracha mi je dala mogućnost da to učinim. Radim za ovu organizaciju posljednjih 20 godina. Sljedećeg bi mjeseca Brachi bio 21. rođendan. Tijekom godina, pomogla sam podići na stotine prelijepih, dragocjenih beba, gledala sam ih kako rastu i postaju divna djeca i uspješni mladi ljudi.

Prije 21 godinu Bracha me učinila majkom. Djeca kojoj sam posvetila ostatak života učinila su me mamom. A zahvaljujući nadi i sposobnostima kojima me Bracha obogatila, sada se s ponosom zovem i bakom, jer je jedna od djevojaka o kojima sam brinula nedavno postala majkom svoje prve kćerkice.

Možete zamisliti koliko sam plakala dok sam u naručju držala njenu prelijepu djevojčicu, kada su joj dali ime. Vidite, nazvali su je Bracha”.

http://mami.hr/povodom-dana-andela-druga-istinita-prica-majka-bez-djeteta/

Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInPrint this page